prof. dr. Marko Pavliha
Redoviti profesor na Fakultetu za pomorstvo i promet Sveučilišta u Ljubljani i gostujući profesor na Institutu za međunarodno pomorsko pravo na Malti
kontakt: marko.pavliha@fpp.uni-lj.si
Članak preuzet sa IUS-INFO uz dopuštenje autora. Sa slovenskog na hrvatski preveo Borna Kezele.
* * *
Tipičnu redukcionističku analizu moguće je slikovito prikazati kroz analogiju s pokvarenim automobilom kod kojeg nastavljamo provjeravati sve sastavne dijelove dok ne nađemo kvar te ga popravimo. Zato su se znanstvenici u fizici dosjetili ideje o nedjeljivom atomu (atomon) nadograđenim sa subatomskim dijelovima. Slična stvar se događa u kemiji, biologiji, psihologiji, neuroznanosti, povijesti… problem redukcionističke analize leži u tome da koncentrirajući se na proučavanje dijelova, lako iz vida izgubimo cjelinu.
Drugu struju predstavljaju nematerijalistički dualisti koji odvajaju um (svijest) i mozak te ih gledaju kao cjelinu. Galilejeva komisija smatra kako bi isključivanje trebalo zamijeniti sudjelovanje obje skupine te je glavni cilj združivanje mudrosti i znanosti da bi se shvatila svijest, a sve to po formuli conscientia = sapientia + scientia.
Već je 1898. godine funkcionalni psiholog i filozof William James izložio da postoje tri moguća pristupa problematici odnosa mozga i svijesti: (i) prvi proizvodi drugo, (ii) mozak omogućava svijest i (iii) mozak prenosi svijest kroz funkciju filtra. Suvremena znanost se pretežito oslanja na pretpostavljene postupke i kredibilitet racionalnog razmišljanja koje samo po sebi nije znanstveno, već samo filozofski utemeljeno. Znanost mora donositi hipoteze koje onda mora ili dokazati ili odbaciti putem znanstvenih metoda. Te hipoteze su kao zrak kroz koji lete ptice, voda u kojoj plivaju ribe ili tlo po kojem hoda čovjek: one su preduvjet za let, plivanje ili hodanje, ali ne predstavljaju te aktivnosti.
Povijest rječito pripovijeda o raznovrsnim pretpostavkama. Primjerice, u zapadnoj srednjovjekovnoj kulturi postojala je pretpostavka o božanskom stvaranju prirodnog svijeta iz koje je izvirala tadašnja i kasnija višestoljetna znanost. Nova otkrića, tehnološki napredak, političke, gospodarske i društvene promjene postupno su ozbiljno dovele u pitanje i odbacile stara uvjerenja te znanost uzdigle na višu razinu gdje postoje nove pretpostavke. Istočnoazijske kulture su u znanosti koristile drukčije premise, usredotočene na svijest i um umjesto na materijalnu stvarnost.
Izvorne pretpostavke – nadahnjujuće i ograničavajuće
Izvorne pretpostavke ili premise su svejedno do određene mjere korisne, ali također i štetne; u isto vrijeme nadahnjuju i ograničavaju. Problem s pretpostavkama vidljiv je u pitanjima, a posljedično i u odgovorima, koja postavlja i daje znanost. Zato je zadaća metafizike da otkrije prirodu apsolutnih pretpostavki kao povijesnih činjenica. No, ovdje je mogući određeni jaz. Čovjek možda nije primjereno duhovno opremljen za rukovanje s materijalnom silom. Po mišljenju Arnolda Toynbeeja, potrebna nam je cjelovitija znanost koja će se oslanjati na (i) proširenu ontologiju, odnosno na nove pretpostavke o temeljnim elementima prirode ili o tome što uopće postoji; (ii) proširenu epistemologiju, odnosno na nove ideje o načinima spoznavanja i nova pravila dokazivanja, (iii) obnovljenu etiku, a na kraju i na (iv) klasičnu, „tvrdu“ znanost.
Tradicionalna znanost zagovara vanjsku provjeru kao glavnu znanstvenu metodu, a ona se pojavljuje u samo dva metodološka oblika: promatranje i pokus (eksperiment). Galilejeva komisija retorički pita ne bi li bila korisna i unutrašnja, subjektivna provjera u smislu introspekcijske spoznaje iz prve ruke koju već djelomično priznaju psihologija i humanističke znanosti?! Binarna logička analiza (ili to ili ono) nije uvijek primjerena jer su moguće obje opcije pravilne (to i ono). Da ne govorimo o tome da je moguće da postoji i treća pa i četvrta opcija! Zbog toga trebamo više uključivanja i manje isključivanja, potrebno nam je tzv. inkluzivno razmišljanje koje će biti komplementarno klasičnoj logici. Analiza mora biti obogaćena sa sintezom i holističnim perspektivama.
Zapadnjački se etički konsenzus znatno oslanja na kršćansku tradiciju i zlatno pravilo („Sve što želite da bi ljudi napravili vama, napravite i vi njima.“). Zbog toga je krajnji čas da na scenu stupi osviještena etika za treće tisućljeće koja će uključivati sva živa bića, a ne samo ljude. Ona treba obuhvaćati i „mrtvu“ prirodu te dosezati daleko onkraj političke suglasnosti. To će biti etika uključivanja i međusobne isprepletenosti ljudi, ne-ljudskih životinja, biljaka i cijele ekosfere koja će nas iz antropocentrizma uzdići u kozmocentrizam, u kraljevstvo svemoguće Svijesti, odnosno C-Rex kako je naziva Jed McKenna.
Bit poruke Galilejeve komisije u četrnaest točaka
(i) Nijedna ljudska intelektualna aktivnost, pa ni znanost, ne može izbjeći apsolutne pretpostavke, odnosno premise koje ne može dokazati vlastitom metodologijom.
(ii) Prevladavajuće pretpostavke većine suvremenih znanstvenika su usko naturalističke u metafizici, materijalističke u ontologiji te redukcionističko-empirijske u metodologiji.
(iii) Posljedično prevladava vjerovanje da svijest nije ništa drugo do rezultat kompleksnog aranžmana snova ili porađajućeg fenomena aktivnosti mozga.
(iv) Ta dogma nije ni dokazana ni opravdana.
(v) Dodatno, postoje solidno dokumentirani fenomeni koji idu protiv materijalističkih prosudaba. Primjerice: svjedočanstva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, iskustva s intuicijom i s njom povezanom spoznajom, osjećaji bez aktivnosti mozga; kredibilni podaci o nelokalnoj percepciji; parapsihološke pojave i svjedočanstva male djece koja se prisjećaju prijašnjih života.
(vi) Sve više znanstvenika otvorenog uma već istražuje spomenuta granična područja upotrebljavajući postojećih znanstvenih metoda i s empirijski poduprtim zaključcima izazivaju mainstream znanost.
(vii) Zagovaraju tezu da nam je potreban takav model svijesti koji je neredukcionistički i omogućuje svijesti vlastiti ontološki status.
(viii) Minimalni konsenzus predstavlja dualistički vidik ili komplementarni model po kojem su materija i um, svijest i njezin fizički supstrat dva aspekta stvarnosti koji se događaju simultano i nepromjenjivo.
(ix) Kad bi dosegli takvu ishodišnu suglasnost, postalo bi jasno da svijest ima svoj neposredan pristup ka stvarnosti i to ne samo putem osjetilne zamjedbe kao u klasičnom empirizmu, već i kroz unutrašnju zamjedbu ili radikalno samoopažanje (introspekcija).
(x) Zbog toga bi mogli upotrebljavati različite valjane pristupe, uz one koje nudi konvencionalna znanost, do stvarnosti preko svijesti.
(xi) To bi, pod dogovorenim uvjetima, uključivalo neposredan kontakt sa dubljom strukturom stvarnosti što bi pak omogućilo važan uvid u etiku, značenje i vrijednosti.
(xii) Posmrtna i druga transformacijska iskustva sugeriraju da smo svi ukorijenjeni u veće polje svijesti što se jako odražava na etiku jednog povezanog i isprepletenog svijeta.
(xiii) Integracija širega pogleda na svijest u znanost skicirat će novu metodologiju koju ćemo morati razviti – metodologiju temeljitog samoopažanja ili unutrašnjeg iskustva.
(xiv) Budući da se uski materijalistički pogled na svijet često nekritički prenaša na mlade znanstvenike kao adekvatno i zadovoljavajuće objašnjenje stvarnosti te preduvjet za uspješnu znanstvenu karijeru, Galilejeva komisija poziva i ohrabruje znanstvenu zajednicu da postane kritičnija prema sebi i svojim apsolutnim pretpostavkama.
Preporod čovječanstva
Za početak preporoda čovječanstva dovoljno je da je svatko spreman postavljati neobična pitanja i razmišljati o neobičnim odgovorima. Možda previše naivan i optimističan, ali uvjeren sam da je jedino uz pomoć bezuvjetne ljubavi moguće otputovati u Jednost i doseći zadovoljavajući društveni suživot, sreću i opće blagostanje. Takav kvantni skok u višu svijest, na sedmu Kohlbergovu razinu transcendentalne kozmičke moralnosti, zamišljam od dolje prema gore, sve dok u piramidi naviše neće biti toliko nagomilane dragocjene energije da će ona zračiti i pozitivno prema dolje.
Potrebna nam je aktualizirana antička paidea koja je nekad bila cjeloviti koncept oblikovanja tjelesnih i duhovnih vrlina slobodnoga građanina. U današnjoj verziji ona bi značila holistički odgoj u najširem smislu. Kao što je vizionarski učio Franc Pediček (poznati slovenski pedagog, op. prev.), odgoj je najprije funkcija čovjeka s namjerom postanka čovjekom, a tek onda može biti funkcija obitelji, društva, države, ideologije, gospodarstva i politike. Odgajati i obrazovati se moramo uvijek i svugdje, od kolijevke pa do odlaska u onostranstvo, na klasičan, digitalni ili bilo koji drugi čovjeku drag način. Pravo humanističko pitanje nije tko je najviše nadaren i kako da ga potaknemo da bude još bolji, već što odlikuje svakog čovjeka i kako da povežemo raznolike talente u simbiotsku cjelinu.
U vrtićima, osnovnim, srednjim i visokim školama bi trebali poučavati samo takvi stručnjaci koji bi ujedno bili pedagozi i znali razmišljati sa svojom glavom, srcem i širom otvorenog duha. Sjajit će oni karizmatičnošću i već bi najmlađoj djeci pričali priče koje bi dopuštale i nešto drugo osim materijalnog koje je moguće razabrati i dohvatiti s pet osjetila. Smatramo da takvu misiju ima i valdorfska pedagogija koja u duhu poštovanja uzgaja integritet djetinjstva, daje aktivnu potporu ljudskoj i kulturnoj raznolikosti, potiče vjerovanja o mogućnosti osjećanja stvarnog bića, razvija socijalnu svijest, samopouzdanje, etičku inteligenciju te naglašava aktivnu globalnu ulogu građanstva.
Salvator mundi
Tako odgojena djeca jednom će odrasti i zasjesti na važna radna mjesta i političke funkcije, otkud bi svojim znanjem, duhovnošću i velikim utjecajem stvorili takvu kritičnu masu istomišljenika da bi otklanjanje nepravde i uspostavljanje pravednog i sretnog društva općeg blagostanja bilo samorazumljivo. Švedska aktivistkinja Greta Thunberg još je mlada adolescentica, ali zamislite tisuće ili milijune takvih odraslih koji će biti svjesni ljudskih vrijednosti! Tada će se stvarno otvoriti vrata Jednosti gdje će sve više ljudi vibrirati na frekvencijama kolektivne, svemirske svijesti i gdje će svaki čovjek biti Salvator Mundi…
Moć i ljepota prirodnih zakona su u tome što važe svugdje, bez obzira na to vjerujemo li u njih ili ih poštujemo. Za spontano djelovanje ljudskih zakona, ključno je naše uvjerenje da su isto toliko nužni koliko i sve čime se bavi fizika, matematika i cijelo prirodoslovlje. Profinjeno smo utkani u kreativni krug – autopoiesis, svi i sve, svaka stanica, sva živa bića, društvene formacije, naš planet Gaia, sunčev sustav, galaksija, uni- i multi-verzum. Nismo ljudska bića s duhovnim iskustvom, već smo duhovna bića s ljudskim iskustvom.
O idealnim i utopijskim društvima mnogo je toga već napisano, isto vrijedi i za distopijske scenarije. Je li bogohulno samokritično pitanje o ispravnosti predviđanja Karla Marxa da će u najvišem stadiju ljudskog razvoja država i pravo biti nepotrebni te će zbog toga odumrijeti? Svaki čovjek bi radio prema svojim mogućnostima i sposobnostima te dobivao prema svojim potrebama što bi značilo suton i izumiranje vladara svijeta – novca, barem u sadašnjem fizičkom i virtualnom (kripto) obliku. Ljudi bi bez primisli, skoro pa nagonski poštivali pounutrašnjena, samorazumljiva pravila za društveni suživot, kao što, primjerice, danas prosječnom čovjeku ne pada na pamet da bi ubijao, silovao, mučio, krao ili na neki drugi način štetio svojim suputnicima. To bi bilo stvarno prirodno pravo koje je odavno imanentno čovjeku i svoj (ne)živoj prirodi na Zemlji i u svemiru gdje izvire iz jedne/kolektivne/kozmičke svijesti ili prasile. Ovo bi trebalo biti formulirano i sankcionirano samo za neznatnu manjinu koja zakazano još uvijek ne bi poštivala, a naravno bilo bi zapisano i za akademske, arhivske i druge slične potrebe. Pri tome svemu nam neizmjernu pomoć može pružiti umjetna inteligencija ako ćemo s njom upravljati humano, razumno i vješto. U suprotnom, ona će većinom samo ubrzati naše izumiranje…