Samo pogledavši sadržaj knjige Sukob Svjetonazora koja je zajednički pothvat, svojevrsna debata između Deepaka Chopre i Leonarda Mlodinowa, čitatelj zna da ga čekaju interesantne, nesvakidašnje i teorijske stvari koje su za neke daleka apstrakcija, a za druge pak tema razgovora uz ručak. Chopra i Mlodinow obojica su na svom području priznati stručnjaci i uživaju dobru reputaciju te svaki od njih brani svoj i napada tuđi svjetonazor.

Kozmos i ustrojstvo svemira, život i njegov nastanak, svrha, odnos uma i mozga te pitanje B/boga glavne su teme o kojima možete nešto više saznati u Sukobu svjetonazora

In medias res, dakako da se ovdje temeljno radi o sukobu subjektivnosti i objektivnosti. Trebaju nam dodatna pojašnjenja jer reći da duhovnost, kakva je zagovarana u ovoj knjizi, spada samo pod subjektivnost i ne koristi nikakve objektivne metode bilo bi neistinito kao i reći da je znanost, iako teži oduvijek tome, u potpunosti objektivna.

Subjektivnost i objektivnost – saveznice ili neprijateljice?

Svaki čovjek, kao, uglavnom i po definiciji, racionalno biće, ima određena uvjerenja – stvari za koje bi volio da su istinite, stvari kojima je naučen i poučen te stvari na kojima se temelji njegov život. Često su to stavovi formirani iz nesvjesnosti – lako se za nas hvataju, ali ih se teško otpušta. To su teorijski temelji koji se skrivaju iza svih naših djela i akcija, a ukoliko njih ne bi bilo, život bi ubrzo pojeo besmisao. Ne postoji čovjek koji je u potpunosti slobodan od uvjerenja ili “vjere-u-nešto”. No, ono što je tu u potpunosti suludo i može nas zaista uzdrmati, činjenica je da su ti teorijski temelji jednostavno nedokazivi. Prve postavke sustava, tzv. aksiome, nitko ne može dokazati jer bi nam za to uvijek trebalo još novih postavki i objašnjenja. Zamislite si bačvu bez dna. Hvala ti Gödelu za objašnjavanje zašto je bačva bez dna, dok bi barem u njoj bilo pivo ili amrita! To je gorki regressus ad infinitum.

Međutim, čak i čovjek koji ima najnevjerojatnija uvjerenja, želi određenu vrstu potvrde. To je ono što mislioca oduvijek može kopkati i često to počinje već u srednjoškolskim danima: zašto ti ljudi misle/vjeruju to što misle/vjeruju? Po kojoj osnovi se to događa? Možda smo već nogom (umom) kročili na područje na kojem se nismo smjeli naći (i.e. tražiti dokaze za uvjerenja), ali ima ona uzrečica koja kaže da dok si usamljen u uvjerenju, onda si luđak, a kad vas ima više onda to postaje stvarnost. Razloge tome može se tražiti u psihologiji, sociologiji, ali općenito u našoj potrebi da dobimo potvrdu. Kako čovjek, zbog svoje društvenosti, ne može fizički biti predugo sam, tako ne može ni mentalno biti predugo sam.

Znanost je jedna od najljepših ljudskih djelatnosti jer za svoje postavke uzima našu racionalnost i ideju usavršivosti, a samim time ima i jasnu zamisao da nismo nepogrešivi. Treba postaviti određenu hipotezu, a onda fenomen o kojem se radi moći re-kreirati i izmjeriti. Nije BAŠ SVE u brojkama, ali egzaktnost jest. Matematički izražena/izračunata stvarnost, kakva je to radost! Zato su već i naši stari (Platon) inzistirali na matematici, dok je babica znanosti kakvu danas i naši srednjoškolci poznaju još porađala svoje kćerke i unuke. Hipoteza je kriva? Pokazalo se nešto drugo? Nema veze! Nove postavke za izgradnju sustava znanja! Vidite, to je racionalnost, ali to još uvijek ne znači da pojedini znanstvenici nisu plakali kad su njihove hipoteze ili čak teorije (što se rjeđe događa) odbačene. Znanost funkcionira. Zbog njezinih plodova naš je život danas lakši i duži. Obećanja za budućnost su velika. O tom, po tom.

Je li Vam se ikad dogodilo da su Vas studenti psihologije (na bilo kojoj razini njihovog obrazovanja i sudjelovanja u sustavu – brucoši, prvostupnici, magistri, doktori, nezaposleni, zaposleni, štogod) zatekli s upitnicima u kojima su od Vas tražili da na skali od 1 do 10 izrazite kako se trenutno osjećate ili kakav Vam je bio dan? Treba sagledati tu činjenicu da nisu sve stvari mjerljive, a to sam pojam objektivnosti i one koji ga se drže čvrsto dovodi u probleme. Ljubav, osjećaji općenito, estetska, duhovna ili iskustva preobrazbe slične, ali i različite vrste, samo su neke od stvari koje su, i to nitko neće poreći, integralni dio nas. Možda se možete pitati: pa dobro, zašto bi pobogu to netko mjerio? Valjalo bi za odgovor tražiti kemijske redukcioniste, ali za nas je ovdje samo bitno da shvatimo da postoji sfera stvari, stvarno za nas bitnih stvari, koje spadaju pod subjektivnost. Slijedi slobodoumna izjava: svatko mora sam za sebe odlučiti gdje će postavljati granicu i gdje se ona za njega i u njemu nalazi s obzirom na čudnovatu zemlju subjektivnosti i objektivnosti. Koliko dokaza mi treba i za što uopće tražim dokaze? To su osobna pitanja. Opasno postaje tek kad se nađe skupina ljudi koja svoja subjektivna stajališta želi progurati kao objektivna, a ne nude dovoljno dokaza za to.

Integracija u našim glavama

Ako simplificirano gledate na cjelokupnost čovjeka, njegovo tijelo i njegovu psihu, jasno da imate problema sa nijansama. Mentalno je najnezahtjevnije gledati na svijet crno-bijelo, ali i najlakše se događaju generalizacije i otvara se cijela Pandorina kutija problema koja iz te generalizacije slijedi. Stajališta su mnoga i raznovrsna, a ne gajimo svi u svemu znanstveno mišljenje niti razmišljanje fanatika. Dijalog i volja da se sasluša onog koji ima drukčije mišljenje od našeg, argumentacija, implementacija… uh, često se čini da govorimo o nekim super-ljudima, ali sve su to sposobnosti koje nam omogućava naša racionalnost. Preburne reakcije i zamagljenost pogleda (što je zapravo zamagljenost/zadimljenost/pomračenost uma) mogu se riješiti staloženošću i otvorenošću.

Mlodinow i Chopra tu staloženost i otvorenost definitivno pokazuju u Sukobu svjetonazora. Oko nekih stvari se i dalje ne mogu dogovoriti, ali sama ta predstava, sam način na koji njihova komunikacija i razmjena ideja funkcionira, vrijednosti su po sebi. Mlodinow ostavlja dovoljno prostora i priznaje subjektivnost, a Chopra i (nova) duhovnost kakvu on zagovara ne isključuju znanstvenu metodu, samo je žele prenijeti na jednu, još uvijek nedovoljno istraženu razinu – carstvo uma i tajne koje ono od nas skriva.