Što je istina?

Autor članka: prof. Dr. Marko Pavliha, redoviti profesor na Fakultetu za pomorstvo i promet sveučilišta u Ljubljani te gostujući profesor na Institutu za međunarodno pomorsko pravo na Malti

Izvornik: https://www.iusinfo.si/medijsko-sredisce/kolumne/271850


To je vjerojatno jedno od najčešćih pitanja s najviše mogućih pogrešnih odgovora. Jesu li istiniti svakodnevni pritisci i teškoće o kojima raspravljaju političari, znalci, poznavatelji i (ne)profesionalni sudionici; jesu li to religiozne propovijedi ili napuci instantnih dušebrižnika, ili se možda istinska mudrost može naći samo u najstarijim kršćanskim, hinduističkim, taoističkim, budističkim i drugim zapisima o kojima smo već govorili?

Zvučni izraz „istina“ jedna je od onih ozbiljnih pojmova prema kojima se često nemarno odnosimo, izgovaramo ih i zapisujemo, a da se zapravo ne zamislimo nad tim što taj pojam zapravo znači. Mogli bismo pročitati da je istina sve što je u skladu s tim što jest i što postoji, što je sukladno s određenim činjenicama i stvarnošću i što se može spoznati i utvrditi. Znanost bi tako morala otkrivati objektivnu istinu kao protutežu njenoj subjektivnoj inačici. Pokušavamo razlikovati istine od neistina, tražimo bitne značajke nečega i dokazujemo da ono što tvrdimo nije plod naše mašte.

Još je Seneka mlađi tvrdio da istina nikada ne umire, jer nema ničeg istinitijeg od nje i njene su riječi jednostavne. Ako namjeravamo opisati istinu, moramo eleganciju prepustiti krojaču, rekao je Albert Einstein. Ako zatvorimo vrata svim greškama, i istina će ostati vani, mudrovao je Rabindranath Tagore. Kineska poslovica kaže da, tkogod traži istinu taj je mora moći i podnijeti. Prijateljima moramo reći istinu u lice (Ivan Cankar), istina nije ovisna od broja ljudi koji u nju vjeruju (Paul Claudel), istina je poput religije jer ima dva neprijatelja: previše i premalo (Samuel Butler); ona je poput Sunca, jer zbog nje sve vidimo, ali ne možemo gledati u nju (Victor Hugo); istina ima mnogo lica za razliku od laži koja ima samo jedno (Georges Schehade); ljubaznost nam donosi prijatelje, istina neprijatelje (Publije Terencije). Kad se istina pokapa, razmišljao je Émile Zola, kad joj se ne dopušta da se poput biljke probije na površinu, ona ne miruje nego skupi svu svoju moć i eksplodira. Publije Sir hrabro je rekao da i laž može postati istina, ako vladar tako odredi. Potkupljeni sudac ne istražuje istinu (Horacije), ljutnja smeta duhu u njenom sagledavanju, a imamo i umjetnost, hvala bogu, da ne bismo umrli od istine (Friedrich Nietzsche). Vincit omnia veritas – istina uvijek pobjeđuje, veritas praevalet solemnitati – istina je snažnija od oblika, Amicus Plato, sed magis amica veritas – Platon je prijatelj, ali veća prijateljica je istina.

Slovenska izreka „pravica skazica/izkazica“ kaže da se istina na kraju uvijek pojavi, da je istinito djelovanje uvijek nagrađeno. Iz nje se rađa nada da to isto možda možemo očekivati od ljubavi prema istini. Kad je Fran Levstik bio prisiljen ukinuti svoje legendarne satirične novine „Pavliha“ zbog političke ljutnje i suprotstavljanja, požalio se je da je to napravio zato jer „lagati ne želi, a istinu govoriti ne smije…“

Potpuno ga razumijem, iako slavni pjesnik, pisac, dramatik, kritičar i jezikoslovac najvjerojatnoje nije posudio ime za svoj časopis od naše obitelji! 😀

Kako bilo da bilo, nema tako velike istine pred kojom se ne bi moglo sakriti, ali je naša jedina dužnost, govori nam Richard Bach, da budemo pošteni prema sebi. Naša savjest mjerilo je iskrenosti u pogledu vlastite sebičnosti, pa je stoga moramo pažljivo slušati. Zbog toga je u našem zagušljivom okružju posebno važan nepokolebljivi stav svestranog stvaraoca i angažiranog mislioca Vinka Möderndorfera koji kaže da upravo umjetnost mora vremenu, pojedincu i društvu biti jasno ogledalo, jer je bit umjetničkog stvaranja ispovjedanje istine što je u današnjem vremenu bezdušnog hrematizma od presudnog značaja. Naravno da se takvo istinoljublje očekuje i od novinara, intelektualaca, političkih vođa i svih onih koji režu, kroje, šivaju i prodaju našu svakodnevicu.

Ni pravo ne smije biti bez istine kojom želimo ostvariti pravednost i spriječiti nepravdu. Sudovi i državni organi koji sudjeluju u kaznenim postupcima moraju istinito utvrditi činjenice koje su važne za zakonske odluke. Jednako pažljivo su dužni preispitati i utvrditi otežavajuće i olakotne okolnosti, a pritom upotrebljavaju razna dokazna sredstva, primjerice kućne pretrese, čuvanje dokaza, saslušanja optuženih i svjedoka, i sve drugo. Svjedoke treba upozoriti da su dužni govoriti istinu te da je lažni iskaz kažnjivo djelo. U pravednom postupku moraju stranke, njihovi zastupnici i ovlaštenici pred sudom govoriti istinu i pošteno koristiti svoja prava. Sud prema svom uvjerenju odlučuje koje činjenice se uvažavaju kao dokazi na osnovi savjesne i brižne presude svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na osnovi uspjeha cijelog postupka.

Pred sudovima u Americi, a vjerojatno u još nekim zemljama koje uvažavaju anglosaksonsko pravo i imaju snažniju kršćansku podlogu, priseže se na Bibliju i zaziva se Božja pomoć. To koristi istini kao što psiholog Dan Ariely dokazuje, jer se nepoštenje smanjuje obećanjima, nadzorom i moralnim podsjetnicima (etičkim kodeksom).

Istina rado mutira. Po izboru rječnik Oxford Dictionary je, primjerice, izraz post-truth (po-istina) postala 2016. godine riječ koja označava stanje u kojem su objektivne činjenice manje važne od utjecaja na emocije i osobna uvjerenja, što znači da smo skliznuli u stvarnost u kojoj su informacije tako zamagljene i nenadgledane, recimo u reklamama, da istina sama (više) ništa ne znači. Godinu dana kasnije je nakladnik rječnika Collins isto priznanje dodijelio izrazu fake news (lažne vijesti) koji označava neistinite i često senzacionalističke (dez)informacije koje se šire pod maskom vijesti, a često ih čujemo u izjavama političara, društvenh i medijskih analitičara, na naslovnicama časopisa i, naravno, u javnoj pljuvačnici s imenom twitter.

Što je, dakle, Istina? Jesu li to informacije koje pridobivamo vidom, sluhom, mirisom, opipom, ili možda njihove posljedice koje pokušava dokazati prevladavajuća materijalistička znanost na osnovi grandiozne pretpostavke o neovisnom postojanju vanjskoga svijeta? Ili je možda sve što osjetimo i izmjerimo pretežno iluzija, kroz koju se može probiti samo najšira svjesnost, a o čemu pričaju drevni duhovni i filozofski spisi i najnovija znanstvena otkrića onkraj materijalističke paradigme?

Primjerice, ovo je izvadak iz knjige Richarda Bacha s naslovom „Iluzije“ u kojoj glavni lik preoblikuje naizgled jednostavno pitanje o mogućnosti prolaska kroz zidove: „Pitanje zapravo glasi: kako da iluziju ograničenog osjećaja svojeg identiteta koja nastaje zbog uvjerenja o kontinuitetu prostora i vremena, a koja se izražava kao tvoje tijelo, provučeš kroz iluziju materijalne prepreke koja se zove zid?“

Kako da živimo „u istini“ ako je svijet oko nas iluzija, san, projekcija uma, virtualna stvarnost, film ili nešto jednako tako fantastično kako to prikazuju filmovi Matrix, Izvor ili Truman show? Jesmo li svi doista prevaranti jer se pretvaramo da smo nešto što nismo? O tome razmišlja Adrian Kezele u knjizi Viveka – glas unutarnjeg učitelja (Chiara, HighCastle 2020.) nadahnut spisom Vivekaćudamani, koji govori o krunskom dragulju razlikovanja. Spis je prije nekih 1200 godina navodno zapisao mudrac imenom Adi Šankara, iako se čini da se najvjerojatnije radi o zajedničkom projektu koji je prošao kroz brojne revizije. Iako je živio samo 32 godine, Šankara je bio čudo od djeteta, jer je već s osam godina odlučio postati pustinjak, sanjasi. Do četrnaeste je napisao više od tristotine različitih komentara svetih spisa, ali i neke vlastite, izvorne zamisli. Nakon toga je putovao Indijom i širio znanje o atmanu i Brahmanu. Osnovao je četiri sjedišta znanja u kojem dandanas stoluju Šankaračarje, čuvari njegovog nasljeđa.

Ako želimo riješiti problem iluzije, moramo je odvojiti od istine, a ta se vještina naziva – viveka. Baš kao što se bolest ne može liječiti samo izgovaranjem imena lijeka, tako nisu mogući ni dublji uvidi ako ostanemo samo na teoriji. Kezele kaže da u području duhovnosti vrijedi valuta iskustva, ali je u ljudskoj prirodi da stvara uvjerenja, obrasce i mjerila. Rado se vozimo na autopilotu, skloni smo sljedbeništvu i slušanju svetih i svjetovnih autoriteta iako potpuno subjektivno i bez kritične distance izabiremo koga ćemo slušati.

Pravilan opis stvarnosti je advaita koja kaže da je sve što vidimo, osjećamo i doživljavamo neka vrst privida – „bezbrojni odrazi nedualne stvarnosti jednog“. Advaita je jedinstvena jer dozvoljava samo jednu istinu, to jest ispravne odgovore koji predstavljaju znanje (vidja). Ako ne znamo te odgovore, to se naziva neznanje (avidja). Jedna od najpoznatijih izjava advaite je „sve je Jedno“, što znači da nema ničeg drugog, da je sve što vidimo samo treptavi odraz naših misli, maya, ono što nije, i što se ponekad pretvara u božanstvo imenom Maya.

Vivekaćudamani od nas traži da svatko sam mora dokučiti pravu narav stvarnosti očima jasne spoznaje. To se ne može učiniti pomoću drugog čovjeka, čak i ako je taj drugi vrlo mudar. Što Mjesec jest potrebno je vidjeti vlastitim očima, kako bi to netko mogao učiniti umjesto nas?

Kezele nas upozorava na guruizam, jer „Tamo vani, u svijetu oko nas, nema Gurua. Sami smo, a sva potrebna sredstva spoznaje već postoje u našoj svijesti.“ Majstori i knjige poučavaju iz udobnog položaja na obali, a čovjek mora sam zakoračiti u rijeku i preplivati je vlastitom snagom, poduprijet samo „prirodnim tokom stvari“.

Prvi uvjet za učenje viveke i dosezanje mokše ili oslobođenja je da smo svjesna bića i da posjedujemo mumukšutu – strastvenu želju za oslobođenjem iz okova iluzije. Drugi uvjet je vairagja, spremnost odricanja od svega odnosno prihvaćanje mogućnosti gubitka svega tijekom procesa oslobađanja. Potrebna je i stalna usmjerenost k cilju (sama), razumijevanje da se istina ne otkriva osjetilima (dama), izdržljivost (titikša), prihvaćanje zdravog razuma kao jedinog mjerila istinitosti izrečenih ili zapisanih poduka (šradha) i praksa smirivanja uma sve do nepomičnog stanja svijesti (samdhana) – uz preporučenu Integralnu meditaciju.

Vivekaćudamani spominje pet omotača – koša – kojima je prekriveno jastvo, atman: tijelo od hrane (anamajakoša), tijelo od energije (pranamajakoša), tijelo od uma (manomajakoša), tijelo od znanja (viđnanmajakoša) i tijelo od blaženstva (anandamajakoša). Nije slučajno da je u svako od tih naziva upletena riječ maya, iluzija, ono što nije. Komentatori često savjetuju učenicima da se poistovjete sa istinskim jastvom, međutim duh viveke traži da se prestanemo poistovjećivati s bilo čim. Onom koga je ugrizla zmija neznanja, neće pomoći vede, spisi, natre ni lijekovi. „Ozdravljenje“ dolazi jedino putem znanja o apsolutnom.

Ako smo iskreni u pogledu oslobođenja od iluzije, trebali bismo pročištiti um. Kezele nas poziva da razmislimo o onome što potpuno sigurno znamo, bez ikakve sumnje. Ako bismo odgovorili na to pitanje, pronašli bismo svoju arhimedovsku točku. Istiniti viveka odgovor, onaj u kojeg se ne može sumnjati, je primjerice izjava SVIJEST POSTOJI. Taj nas odgovor dovodi u svijet misli i ideja, u kojem boravi također i Maya, svemoguća gospodarica privida. Ako nas ona uhvati u svoju mrežu, naša stvarnost će biti iluzorna.

Advaita objašnjava Mayine značajke: vječna je, neuhvatljiva, privlačna i obećavajuća. Ona iskrivljava, skriva, projicira i stvara. Posjeduje tri moći, gune, koje joj omogućavaju skrivanje i potvrđivanje, projiciranje i stvaranje, oponašanje i odražavanje. Stvaranje iluzija događa se u manomajakoši, pećini uma, a druga „tijela“ pri tom ne sudjeluju. Kad um zaslijepi dušu (atmana), čija narav je sloboda, nevezana čista svjesnost, te ju priveže uz druge „tjelesne omotače“, prisili čovjeka da luta po svijetu sa osjećajem ja-i-moje (ahamkar) te da uzalud traži oslobođenje. Međutim, u pećini uma se nalazi i budhi, intelekt, koji je sposoban razlučiti to jest upotrijebiti viveku. A tu je također i ćita, sposobnost osvješćivanja. U nekom trenutku u prošlosti budhi je osmislio znakove i jezične simbole pa je tako jezik postao jedino oruđe kojim se može povratiti svjesnost o cjelini. Jezik nije zvuk koji prenosi značenje, već je mnogo više od toga – povezan je više s mišljenjem nego govorenjem. Um ponekad preskoči određene korake u zaključivanju te određene misli i pojmove uzima zdravo za gotovo; složenost tih konstrukcija povećava vjerojatnost greške uma i iluzije.

Adrian piše da budhi može primijeniti viveku na bilo koju riječ (ideju), koristeći jezik kao područje djelovanja te pritom mora pronaći onaj činitelj koji je određuje. Taj se činitelj naziva lakšana. Pritom se može poslužiti s devet pravila ili kriterija viveke. Kao primjer možemo uzeti izjavu JEDEM JABUKU. Ako ni s jednim pravilom ne možemo odbaciti tu tvrdnju, to znači da je ona istinita.

Prvo pravilo zahtijeva odbacivanje kategorijskih konstrukcija (nadskupova iste kategorije) te konceptualnih konstrukcija (ideja čije razumijevanje zahtijeva druge ideje). Jabuka je tako nadskup pojedinih vrsta (jonagold, zlatni delišes, topaz, itd.). Iako je izraz „jabuka“ dovoljno specifičan i točan pa nam nisu potrebne dodatne informacije da bismo ga razumjeli, ipak nije u potpunosti čist i nedjeljiv. I glagol JESTI izdržava taj kriterij, ako u okviru ove vježbe ne želimo biti pretjerano sitničavi. Ako bismo pak provjeravali istinitost izraza „prijevozno sredstvo“, ne bismo prošli tako lako jer se radi o konstrukciji sastavljenoj od raznih kategorija, recimo automobili, kamioni, vlakovi, avioni, rakete, brodovi… Također ni izrazi „prijevozno“, a ni „sredstvo“ nisu svima jednako razumljivi niti između njih ne postoji nužna povezanost.

Drugo pravilo kaže da se ideja (riječ, pojam, stvar) ne može odrediti isključivanjem drugih podskupova iste kategorije bez kristalno čiste lakšane. Ako jedem jabuku, tu aktivnost ne moram dodatno objašnjavati negacijama, primjerice, da ne jedem krušku ili ne grickam čips; opis moje djelatnosti je prilično precizan.

Treći kriterij je odbacivanje zbog naučenog znanja. Svaku viveka izjavu mora razumjeti „zdrava osoba sa osnovnom školom“. Četvrto pravilo odbacuje sve opise koji sadrže prenesena značenja ili pogrešnu premisu. Ako neku izjavu moramo dodatno objašnjavati i nju moramo odbaciti u skladu sa šestim pravilom koje zahtijeva jednostavnost. Sedmo pravilo ne dozvoljava redundanciju (ponavljanje značenja), ukrase i pretjerane opise. Kad učenik to radi, šaljivo piše Kezele, to obično znači da je njegov budhi zaspao te da su njegovu manomajkošu preuzeli osjećaji i mentalni paraziti.

Ako izjava zadovoljava prvih sedam pravila, slijede još dva pozitivna pravila koja se rijetko pojavljuju: prihvaćanje prema suprotnosti i prihvaćanje najtočnijeg značenja. Ako bismo, primjerice, tražili razlikovno obilježje ili lakšanu za izraz „bez nogu“, prema osmom pravilu to bi mogla biti riječ „nepokretnost“ jer pravilo dozvoljava približnu točnost, ako ona potpuna nije moguća.

Na kraju svojeg iznimnog djela Adrian Kezele pita „I što sad sa svim tim?“. Nudi nam nekoliko vježbi za pročišćavanje uma i opisuje rad s mentorom. Savjetuje se intenzivno pisanje koje predstavlja jedino valjano sredstvo za preispitivanje vlastitog uma. Taj se proces naziva dekonstrukcija iluzije, a tokom njega vjerojatno svi povremeno doživljavaju strah ili neugodu, ali na kraju tog procesa očekuje nas oslobođenje ili mokša. Čekaju nas trajan osjećaj unutarnjeg blaženstva, neovisan od vanjskih okolnosti (ananda), osjećaj ispunjenja (punja) te individualizirana, usmjerena i bezuvjetna ljubav (prema).

Ekam evadvitjam, jedno bez drugoga, jedan je od načina da se izrazi veličanstvena teza da je svijest jedina stvarnost, da ona nema središte te se nitko u to središte ne bi trebao postavljati.

Od knjige ćemo se oprostiti slikovitim opisom oslobođenog čovjeka kojeg preko Adriana opisuje drevni spis Vivekaćudamani.

Utvrđen u vječnom području svijesti on luta svijetom, ponekad kao luđak, ponekad kao dijete. Mogao bi izgledati poput duha; mogao bi biti pijan, nositi odjeću ili hodati bez nje.

On korača sam, utjelovljenje želje bez želja, ali ipak uživa u svemu, vječno zadovoljan Jastvom koje je svuda prisutno.

Ponekad, on je budala. Ponekad, mudrac. Mogao bi biti kralj veličanstvena sjaja. Ponekad luta naokolo nemiran, a ponekad je miran i tih, nepomičan poput pitona. Ponekad ga poštuju, ponekad vrijeđaju, a ponekad ga nitko ni ne poznaje. Takav je, eto, život oslobođenog koji uvijek uživa u vječnom blaženstvu.

Traženje istine pomoću viveke je „vježba hodanja po žici“ čiji uspjeh ovisi od raznim vrstama inteligencije i duhovne upornosti tragatelja te njegove smjelosti da neumorno gleda kroz Galilejev teleskop i osvješćuje ono što je istinito i što trajno postoji onkraj svakog uvjerenja. Ljubav i ljepota bi mogle biti najdublje istine, a čovjek je sa svojom upitnom stvarnošću samo mrva cjeline. Svaki probuđeni pojedinac znači etični, moralni i duhovni početak te nastavak osvještene manjine i većine, a jednom i cijelog planeta, što je nužan preduvjet za preživljavanje ljudske civilizacije.

Ako upotrijebimo Bachov test za utvrđivanje je li naše poslanstvo na Zemlji završeno: ako smo živi, još nije

Sukob svjetonazora: duhovnost vs. znanost

28. listopada 2020.

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *