Često sam slušao kako su sukobi i ratovanje dio ljudske naravi. Štoviše, tvrdi se da smo upravo zbog toga napredovali kao civilizacija. Kad god bih čuo takve tvrdnje nisam se mogao oteti dojmu da je nešto pogrešno u takvom stavu, nešto što me duboko smetalo. Ljudi mogu biti zli, agresivni i nasilni, ali tvrditi da je to naša suštinska narav – to je ipak malo previše. Jer u konačnici, ako doista zavirite u srce bilo kojeg čovjeka, iza naučenog ponašanja i obrazaca preživljavanja, uvijek se krije želja za mirom, za uživanjem u prijateljstvu i ljubavi. A što se tiče naše vrste i civilizacije, teško da bismo napravili išta da nije bilo – suradnje. To je naše “tajno” oružje protiv bilo kakvih neprijateljstava. Nismo stvoreni kao vrhunski predatori; stvoreni smo kao društvena bića koja su razvila intelekt, vještine, znanje i mudrost kroz međusobnu podršku i suradnju.
Oduševilo me kad sam prije dvadesetak godina saznao da je postojalo jedno razdoblje u povijesti čovječanstva – neolit – u kojem je mir trajao gotovo 7000 godina! I nemojte misliti da se radi o nekim primitivnim i malobrojnim narodima. Radi se o jednoj od najvećih civilizacija koje su se pojavile na tlu Stare Europe – područja koje se prostiralo od današnjih središnjih dijelova Europskog kontinenta, preko Balkana, Grčke pa sve do Male Azije u današnjoj Turskoj.
Krenuo sam proučavati to vrijeme i te ljude, ne samo preko povijesnih i arheoloških knjiga (posebice tu ističem knjige Marije Gimbutas), nego putujući po najznačajnijim neolitskim nalazištima, naseljima, svetim mjestima – od Danila u Hrvatskoj, preko Kokina u Makedoniji, pa Karfa na Kreti i Ćatal Hujuka u Turskoj. Doživio sam nevjerojatna unutarnja iskustva i spoznaje koje su se podudarale s neobičnim, ali točnim povijesnim podacima o miroljubivoj, duhovnoj kulturi Stare Europe.
Napisao sam dvije knjige o tome: “Povratak Boginje” i “Duša Stare Europe”. Obje knjige su romani koji prate neobični rasplet još neobičnije ljubavne priče koja se proteže preko provalije vremena i povezuje muškarca iz našeg vremena i ženu iz vremena neolita. U drugoj knjizi, radnja se prebacuje u naše vrijeme u kojem se ta ljubavna priča ponavlja, ali sada s protagonistima koji utjelovljuju davne ljubavnike i nastavljaju njihovu pustolovinu.
Nakon što su knjige objavljene, stotine pa vjerojatno i tisuće ljudi prepoznalo se u likovima iz knjiga; shvatili su da su u duši predstavnici i nasljednici tog miroljubivog, duhovnog vremena. Neki od njih su se doslovne prisjetili te davne prošlosti, jer su u njoj, poput mene, doista sudjelovali.
Knjige “Povratak Boginje” i “Duša Stare Europe” svakako morate pročitati (ljeto je idealno vrijeme za to), ali postoji još jedna manja knjiga koja opisuje duhovnu praksu Stare Europe u obliku plesa kojeg sam najprije nazvao NeoDance, ali se kasnije namutnulo nježnije, punije ime – NuDanza, Knjiga koja govori o tome više nije na raspolaganju (“NeoDance – duhovni ples Stare Europe”), ali ako vas zanima kako to izgleda u praksi, predbilježite se na NuDanza mailing listu – tko zna, možda će vas privući neki vikend tečaj pa ćete se taklo pridružiti onima koji u praksi njeguju duhovnu kulturu Stare Europe.
S ljubavlju,
Adrian
