„U recenziji sam napisao da je to knjiga koju bih ponio sa sobom kad bih morao uzeti samo jednu jedinu iz svoje biblioteke. Konačno je netko izrazio duboku istinu koju sam osjećao! Konačno je netko ukazao na probleme koje svi prešućuju.“ – Adrian Predrag Kezele o knjizi „Moj Ishmael“ nagrađivanog autora Daniela Quinna

Kratki podsjetnik: Ishmael je gorila koji na ljudsku povijest i povijest svijeta gleda sasvim drukčije nego što nas, ljude, tome uči naša maćeha kultura. On kaže da se prije desetak tisuća godina dogodila preobrazba u životu jednog naroda, ili plemena, koji je odlučio preuzeti kontrolu nad prirodom. Taj narod, naši preci, postupno su proširili svoj način života na okolne narode i plemena, a zatim na cijeli svijet. U ovome trenutku 99% čovječanstva, pa i više, živi na njihov način ni ne razmišljajući o tome da bi se moglo živjeti drukčije. Taj način je Ishmael nazvao uzimateljskim, a takve ljude uzimateljima. Narodi koji još uvijek žive drukčije, na ostaviteljski način, dakle ostavitelji, toliko su rijetki da ih zapravo uopće više niti nema, odnosno, na rubu su istrebljenja.

Autor fotografije: Andrew James, pronađite više na unsplash.com

Ishmael u poučavanju Alana Lomaxa (protagonista prve knjige, „Ishmaela“) i Julie Gerchak (protagonistice knjige „Moj Ishmael“), koristi prastaru filozofsko-pedagošku metodu koja se naziva majeutika. Ishmael, poput dobrog starog Sokrata, pokušava poroditi ideje u svojim „trudnim“ sugovornicima. U knjizi Ishmael sugovornik je formirana ličnost, duboko zagrezla i „otrovana“ idejama koje se šire putem našeg obrazovnog sustava i ostalih kanala. Iako se u slučaju svoje učenice Julie, Ishmael nalazi u novoj situaciji poučavanja mlade, ne do kraja formirane osobe, čini se da je kroz određene lekcije teže proći s učenicima koji su se previše „navikli“ i naučili razmišljati po određenim obrascima koje nam, dakako, kultura šapuće na uho od malih nogu. Priča je to o nama ljudima i našoj ulozi u svijetu. Pomladak čovječanstva tu priču ne sluša samo u školi nego i od roditelja, televizije i medija. Na jednom mjestu, komentirajući Julijino obrazovanje, Ishmael ističe kako ona ne mora znati povijest da bi prihvatila tu „priču“ – ona se lako može naučiti iz stripova i filmova, bez jednog jedinog sata provedenog u školskim klupama.

Umjetničko djelo od: Sleepy_Mia; Classroom Setting (pronađite više na deviantart.com)

Trebalo bi ovdje napraviti bitnu distinkciju uz primjere kako bi se pojasnilo zašto smo kulturu nazvali našom maćehom. Naša prava i prva majka je Priroda što može biti jasno iz evolucijsko-bioloških argumenata u koje ovdje nije potrebno ulaziti. Kultura tako ostaje kao naša druga majka, odnosno maćeha koja upravlja našim životima. Svako društvo, svaka civilizacija, ima određenu kulturološku priču. Na žalost, u našem je svijetu ostala samo jedna – ona koju slijedimo. Postoji razlika između stavova koje nam predočuje Maćeha Kultura i onoga što nam govori Majka Priroda. Evo nekih primjera, nadamo se dovoljno osnovnih da ukažu na problem s kojim se suočavamo.

Primjerice, Maćeha Kultura nam kaže da su ljudi po prirodi nasilni i da im je potrebna kontrola da obuzdaju to nasilje. Majka Piroda pak kaže kako su ljudi nasilni prema potrebi, uglavnom u obrambene svrhe, a po prirodi teže miru i uživanju u blagodatima života. Nadalje, Maćeha Kultura kaže kako je u naravi čovječanstva da ratuje.

Nasuprot tome, Majka Priroda kaže kako je u naravi POSTOJEĆE CIVILIZACIJE da ratuje, a da se to nikako ne bi moglo reći za cijelo čovječanstvo.

Maćeha Kultura kaže kako je potrebno teško raditi da bi se preživjelo. Majka Priroda kaže da je čovjeku sve već dano, samo ako to želi uzeti. Maćeha Kultura tvrdi da su ljudi po naravi griješni, pohlepni i loši, te da se moraju kultivirati i civilizirati, te težiti nekom drukčijem, boljem svijetu od onog prirodnog. Majka Priroda kaže kako su ljudi po naravi sasvim u redu, dobri i savršeni, te da samo moraju biti to što jesu, ovdje u svijetu u kojem su nastali.

Autor fotografije: Chad Greiter, pronađite više na unsplash.com

Ishmael značajke naše maćehe kulture sažima u tri točke:

1) Hrana i sredstva preživljavanja su “pod ključem”, dakle za njih je potrebno raditi i plaćati ih posredničkim sredstvima (novac ili nešto drugo),

2) Ljudi naše kulture misle da su na neki način manjkavi te se moraju “kultivirati” i to vanjskim sredstvima, preko spasitelja, ili posebnih načina koji će ih uzdići iz njihove niske prirode i

3) Smatramo da su ljudi na vrhu evolutivnog vala živoga svijeta, a naša civilizacija na vrhu evolutivnog vala čovječanstva.

Na ove tri točke ćemo se sada ukratko osvrnuti.

Preživljavanje

U davno doba, prije nastanka uzimatelja, ljudi su živjeli prirodno, skupljali hranu koje je uglavnom u prirodi bilo koliko im je potrebno. Stavljanje hrane “pod ključ”, kaže Ishmael, omogućilo je nastanak kasta, raslojavanje društva i mogućnost da vladari upravljaju masama.

Moglo bi se diskutirati da li rješenje tog problema leži u socijalnim programima koji bi osigurali svakom čovjeku egzistencijalni minimum i bez rada. Čak i kad bi to bilo moguće, ostale bi psihološke posljedice Maćehe Kulture koja je u nas usadila želju za posjedovanjem, širenjem moći i vlasti. Pod tim utjecajem ljudi bi i dalje radili kao ludi da si osiguraju stvari koje im zapravo nisu potrebne.

Smatram da se ovo može promijeniti jedino stvarnim promjenama u načinu života. Primjerice, to se može osnivanjem samodostatnih ili približno samodostatnih zajednica koje se polako ali sigurno udaljavaju od šapata Maćehe Kulture koja stalno traži više i više i više. Daljnju elaboraciju sličnih ideja možete pročitati u Quinnovim ranijim radovima „Priča o B“ te „Izvan civilizacije“. Naravno, znajući koliko je moderan čovjek slab i koliko je njegova volja slaba prilikom, rekli bismo, trivijalnih odluka poput prelaska na zdraviju prehranu (iz najsebičnijeg razloga – poboljšanja vlastitog zdravlja i produžetka vlastitog života), jasno je da će ovakve „ogromne“ i izvanparadigmatske odluke privući samo malobrojne i ekstremno hrabre. Razlozi (izlike) zašto nešto ne bismo promijenili mnogi su: novac, partneri, posao, djeca, obitelj, ali i velika nesigurnost u sebe. Ljudima je potrebna snaga za promjene. A ovakve promjene izazivaju velik otpor Maćehe Kulture. Primjerice, kad bi neki mladi čovjek došao svojim roditeljima s idejom da će živjeti u drukčijoj, npr. plemenskoj zajednici, oni bi učinili sve da ga u tome spriječe tvrdeći da je poludio, da će otići u neku sektu i upropastiti si život. No, kad im dođe s idejom da će se oženiti, imati djecu, uzeti kredit na 30 godina, zaposliti se i robovati svom poslu da bi platio troškove života, oni sretno izjavljuju kako se njihov sin “konačno sredio”!

Teško se boriti protiv toga. Osjećaj nesigurnosti sasvim je opravdan: ako želiš nešto stvarno promijeniti,  Maćeha Kultura će ti okrenuti leđa. No, lagano za prosječnog čovjeka ako ga ostavi koncept, ostavit će ga i svi oni koji prate koncept. Ostati sam (i neshvaćen) užasna je pomisao.

Uzdizanje iznad prirode

Maćeha Kultura inzistira na uvjerenju da se sve loše stvari (npr. pohlepa, nasilje, grijeh, sve zlo koje postoji) pripiše čovjekovoj prirodi. Na taj način nas okreće od pravoga problema – same sebe i navodne “kulture” koja ih izaziva.

Također, na taj način Maćeha Kultura usmjerava pozornost ljudi na nepostojeće ili zamišljene svjetove (duhovni svijet, zagrobni život, druge dimenzije), tako da ne pomisle kako bi ovaj svijet mogao postati drukčiji. Religije (jedne u većoj mjeri, druge u manjoj) tako često imaju ulogu držanja „stada“ poslušnim te utišavaju nemirne duhove koji uviđaju da je vrijeme za revoluciju i promjene.

Autor fotografije: Borna Kezele (“My Ishmael in the wild” – uslikano iznad Istarskih toplica, blizu starih rudnika)

Primjerice, jedan veliki dio psihološkog korijena nasilja nalazi se u stočarskom mentalitetu unutar naše kulture. “Stočarski mentalitet” nastaje kad životinji daješ hranu, njeguješ je i na svaki način pokazuješ brigu i ljubav, a nakon toga je ubiješ i pojedeš. U psihologiji i filozofiji ovo se naziva kognitivna disonanca. Ovakva nemoguća mješavina osjećaja, stvara odskočnu dasku za nasilje prema ljudima naprosto jer normalizira nasilje samo. Obrasci ponašanja se usvajaju i postaju „lakši“ za ponoviti bez obzira na objekt nad kojim se to ponašanje vrši. Koliko mnogo treba da se preskoči taj korak?

Fotografija preuzeta s: animalsaustralia.org

Ali, vidite, Maćeha Kultura će tvrditi da je izvor tog nasilja u čovjekovoj prirodi, prešućujući da su se stočari pojavili prije desetak tisuća godina, a da je ljudska priroda stotinama tisuća godina prije toga bila sasvim drukčija. Sakupljači, pa čak i lovci, nisu u sebi poticali paradoksalnu mješavinu ljubavi i nasilja. Stoga su, kao ljudi, bili sasvim drukčiji. I čovječanstvo je tada bilo sasvim drukčije, iako tehnološki siromašnije, ali nipošto “primitivnije” kako nas to pokušava uvjeriti Maćeha Kultura. S društvene i ljudske strane, sa strane Majke Prirode, ljudi su tada bili bliži samima sebi.

Od vitalnog je značaja da ljudi shvate kako većina zla nastaje zbog potiskivanja svoje prirode od strane “kulture” ili implementacije nekog stranog elementa koji odgovara kulturi, ali ne i prirodi. Ne bi ljudi bili pohlepni da im Maćeha ne šapće kako je smisao njihovog života imati što više. Ne bi bili bijesni da se ne osjećaju frustriani zbog oduzimanja slobode – a i to je napravila ta ista Maćeha strukturirajući društvo na hijerarhijski način.

Vrijeme je da prestanemo kriviti prirodu za naše vlastite pogreške. Vrijeme je da počnemo slušati Majku, a ne Maćehu.

Kome pripada ovaj svijet?

Ljudima, kaže Maćeha, jer su oni na vrhu evolucijskog vala. Sve drugo im je podređeno pa stoga mogu činiti što im je volja s biljkama, životinjama i svim ostalim što postoji.

Ne, kaže Majka, svijet pripada meni, a ljudi su njegov dio, važan dio, ali ipak samo dio. Imaju svoju svrhu i ulogu, ali ne i vlast da njime upravljaju.

Grafika preuzeta iz videa Soen – Canvas

Maćeha također tvrdi da je njena tvorevina, dakle naša kultura, nešto najbolje što se dogodilo čovječanstvu. Prije toga bilo je kameno doba, bio je užas i strah, smrt, jad i bijeda. Tek sada, s “kulturom” čovjek je počeo živjeti kako valja. Ništa nju nije briga što sve činjenice govore suprotno. Nije ju briga što danas ljudi rade 16 sati dnevno da prežive, što su robovi Banke, Države i Crkve. Zapravo, zna ona to, ali u tome i jest bit te “kulture”, zar ne? Majka Priroda govori da ljudi mogu živjeti na milijun različitih načina, da ni jedan nije na vrhu. Važno je samo da funkcionira i da su ljudi sretni.

To da ljudi nisu sretni, to znamo. A funkcionira li? Na neki način da, ali neće dugo. Jedna od posljedica ovakve Maćehe s kojom smo zapeli, stalno je i neograničeno širenje čovječanstva – povećavanje ljudske biomase. Ishmael koristi taj pojam naprosto genijalno. Namjerno je otuđen, hladan i zvuči kirurški sterilno. Na taj način suprotstavlja se emocijama koje je Maćeha Kultura usadila u nas, vezano uz potomstvo i potrebu za širenjem ljudskoga roda.

Umjetnička grafika preuzeta s 9gag

Budući da je svijet predan u našu vlast, od strane Maćehe koja tu vlast uopće nema, naša kultura ne samo da smatra već i poziva ljude na neograničeno razmnožavanje. No, prisilno guranje novih ljudi u ovaj svijet nije samo užasno sa stajališta egzistencijalističke filozofije. Neograničeno razmnožavanje ili to da svatko ima pravo imati djece koliko god želi (istina je, Kineze, primjerice, mnogi smatraju nazadnima jer su 1979. donijeli zakon o jednom djetetu) logistički je neodrživo. To je dobar primjer gdje ljudska logika i racionalnost padaju na jednostavnom testu – nagoni i tzv. biološki sat snažni su mehanizmi. Međutim, danas, kad nas je više nego u vrijeme izlaska knjige „Moj Ishmael“ i kada je sve jasnije da čovjek svojim zagađivanjem utječe na klimatske promjene, sve češće možete čak i u mainstream medijima pročitati da bi za smanjivanje ugljikovog otiska bilo najbolje jednostavno ne imati dijete. Ono što se nekima gadi kao prikriveni oblik fašizma i želja za kontrolom, sada postaje dio savjeta kako spasiti ovaj prebukirani svijet. Nije to usadila Majka, bez brige. Majka je svaku živu vrstu stavila na svoje mjesto, sasvim lijepo čuvajući ravnotežu između nje i drugih vrsta i cijeloga svijeta. Maćeha je ta koja se polakomila. A mi sad slušamo maćehu. I mislimo da je dobro što nas je sve više i više. Ljudi su tako postali vrsta izvan kontrole, za nas ne postoji alfa predator. To smo mi. Naš način života, naša kultura, funkcionirala je kad smo se imali gdje širiti. Sada više nemamo, tzv. Lebensrauma za čitavo čovječanstvo sve je manje. Čak i da odemo na druge planete i zvijezde, svemir nas ne bi dugo izdržao, ali nemojmo si laskati jer prije mi njega i njegovu hladnoću i izostanak uvjeta iz kojih smo se kao vrsta razvili ne bi izdržali.

Umjetnička grafika: xipx, pronađite više na deviantart.com

Maćeha Kultura ne priča o ovome. Uspješno to skriva od svojih pokćerki i posinaka, dakle nas, pokušavajući spriječiti svoj prijevremeni kraj. Jer, nećemo mi svojom biomasom napučiti svemir; propast ćemo mnogo prije ako se (mentalno) zadržimo u skutima naše Maćehe. Međutim, ako bismo prozreli njenu igru spašavanja sebe same uz žrtvovanje i nas i svijeta, ona bi možda mogla umrijeti prije.

„Nezrelost je nemoć da se služimo svojim razumom, bez vodstva nekoga drugog. Samoskrivljena je ta nezrelost ako njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, već u nedostatku odlučnosti i srčanosti da se njime služimo bez vodstva. Sapere aude! Imaj srčanosti da se služiš vlastitim razumom!“ – Immanuel Kant

Sada je samo pitanje, želimo li mi to ili ne želimo? I naravno, imamo li snage to učiniti? Jesu li trenutni komfor i inertnost uma važniji od budućnosti? Nemojmo se zavaravati ni sekunde: dogmatički drijemež nije do kraja gotov dok hrabrost za spoznaju ne slijedi hrabrost za djelovanje. Ishmael nam pomaže s ovim prvim, a ovo drugo moramo pronaći u vlastitim srcima.