Jednom davno, u bezvremenoj sadašnjosti, postojao je tajnovit izvor svega što jest. Izvor je bio beskonačno ništa, koje je u sebi nosilo mogućnost za sve… mogućnost za kvarkove i galaksije, za mrtvu materiju i svjesni život, za nesvjesnu prirodu i svjesno promišljanje… mogućnost za gledanje i osjećanje, za strah i nadu, za razmišljanje i ljubav… mogućnost za lijepu umjetnost i stravičnu okrutnost, za laži i mudrost… mogućnost za sve… mogućnost za ovaj sadašnji trenutak.
Kada ugledamo Mjesec, prsti na ruci nam postaju nezanimljivi. Kada shvatimo značenje, riječi su suvišne. Kada osjetimo veliku ljubav, više ne trebamo ništa analizirati – samo želimo držati čitav svijet u brižnim rukama, kao što se drži novorođeno dijete. Kada osjetimo koliko je slatko jednostavno biti, samo želimo uživati u čudu ovoga trenutka i rastopiti se u misteriju. Ne znamo što se događa, samo znamo da volimo to što se događa.
U ovom trenutku ovdje smo i sada. Ali gdje je “ovdje”? Je li to mjesto ispod naših stopala… ili soba u kojoj sjedimo… ili država u kojoj živimo… ili čitav svemir? I koliko je dugo “sada”? Je li to ovaj dah… ili ovaj dan… ili naš životni vijek… ili vječnost?
